CRVENI POPIS

Natrag
Card image cap

Čovječja ribica/Olm/Proteus anguinus SNIMILA/PHOTO BY PETRA KOVAČ KONRAD

Čovječja ribica

Znanstveni naziv vrste (u trenutku procjene)

Znanstveni naziv vrste (važeći)

Populacija

Šifra
HRCP003953

Kategorija ugroženosti s kriterijem
(EN B2ab(ii,iii,iv,v))

Datum procjene
01.12.2012.

Prethodne procjene
nema procjene

Citat
Jelić, D., Podnar Lešić, M., Bogdanović, T., Kuljerić, M., Koren, T., Treer, D., Šalamon, D., Lončar, M., Janev Hutinec, B., Mekinić, S., Jelić, K. (2012): Proteus anguinus Laurenti, 1768 (HRCP003953). U: „Crveni popis divljih vrsta Hrvatske“. Dostupno na: https://crvenipopis.haop.hr/preglednik/3953 (DOI: https://doi.org/10.71545/6wd7-bq13). Zavod za zaštitu okoliša i prirode Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije.

  • Procjena ugroženosti vrste
  • Procjenitelj(i)
    Dušan Jelić
    Martina Podnar Lešić
    Tomislav Bogdanović
    Marija Kuljerić
    Toni Koren
    Dag Treer
    Dragica Šalamon
    Mila Lončar
    Biljana Janev Hutinec
    Stjepan Mekinić
    Katja Jelić
  • Suradnik/ci
  • Obrazloženje procjene
    -
  • Globalna procjena
    VU B2ab(ii,iii,v)
  • Europska procjena
    VU B2ab(ii,iii,v)
  • Mediteranska procjena
    VU
  • IUCN razlog promjene
    Nema promjene kategorije
  • Napomena uz razlog promjene
    -
  • Uzroci ugroženosti i mjere očuvanja
  • Razlog ugroženosti svake subpopulacije
    Osnovni uzrok ugroženosti je degradacija krških podzemnih staništa. Krš je iznimno porozan i sav otpadni materijal koji se odlaže na površini, nakon nekog vremena dolazi u podzemlje (DT 9.1, 9.2). Nije u potpunosti poznato kako na podzemlje djeluju pesticidi i organska gnojiva koja se u velikoj mjeri koriste u poljoprivredi, a slivnim vodama dolaze u podzemlje (DT 9.3). Velik problem stvara i odlaganje glomaznog otpada i mrtvih domaćih životinja u jame i špilje (DT 9.4). Negativan efekt imaju i brojni zahvati koji mijenjaju hidrološke režime podzemnih voda (npr. pri gradnji brana i akumulacija) (DT 7.2, 7.3). Ovakve zahvate često prati i unos alohtonih vrsta u pojedine sustave (DT 8.1, 8.2). Primjer za to je jezero Sabljaci iz kojeg riba ulazi u pojedine potopljene objekte (Pećine) i izvore (izvor Zagorske Mrežnice). U tim sustavima je čovječja ribica ili iznimno rijetka ili potpuno nedostaje, ovisno o količini riba. U sustavu Rupećica-Šmitovo jezero probleme stvaraju uneseni primjerci klena (Squalius cephalus), koji uz čovječju ribicu, negativno utječu i na populaciju stenoendemske ribe svjetlice (Telestes polylepis).
  • Korištenje
    -
  • Ugroze i njihovi učinci
    7.2 Brane i upravljanje vodama/korištenje voda, 7.3 Ostale preinake ekosustava, 8.1 Invazivne nezavičajne/strane vrste/bolesti, 8.2 Problematične zavičajne vrste/bolesti, 9.1 Otpadne vode iz domaćinstava i gradske otpadne vode, 9.2 Industrijske i vojne otpadne tekućine, 9.3 Otpadne tekućine iz poljoprivrede i šumarstva, 9.4 Smeće i kruti otpad
  • Obrazloženje (ugroze i njihovi učinci)
    -
  • Postojeće mjere očuvanja
    3. Određena su područja očuvanja, 4. Svojta obitava u barem jednom zaštićenom području, 11. Svojta je uključena u međunarodnu legislativu
  • Obrazloženje (postojeće mjere očuvanja)
    Čovječja ribica strogo je zaštićena svojta Zakonom o zaštiti prirode (NN 70/05; 139/08; 57/11). Nalazi se na Dodacima II i IV Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije (Direktiva o staništima) te na Dodatku II Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija). Dio areala ove vrste nalazi se unutar zakonom zaštićenih područja (nacionalnih parkova i parkova prirode). Svi speleološki objekti dio su Ekološke mreže Republike Hrvatske. Čovječja ribica je navedena u Nacionalnoj ekološkoj mreži kao ciljna vrsta za sljedeća ekološki značajna područja: Ogulinsko-plaščansko područje, Polje Jezero, Sinjsko polje, Ombla, Nacionalni park Krka, izvor Rupečice, ponor Rupečice, Komarčeva, Crnačka špilja, Rokina bezdana, Markarova špilja, Antić špilja, jama nasuprot jezera Torka, špilja Miljacka II, Zagorska peć kod Ogulina, ponor Crni Vir i Pincinova jama.
  • Potrebne mjere očuvanja
    2.2. Kontrola invazivnih/problematičnih vrsta, 3.1. Upravljanje vrstom, 3.4 Ex-situ očuvanje, 4.3. Svijest i komunikacija, 5.4. Usklađenost i provedba
  • Obrazloženje (potrebne mjere očuvanja)
    Neophodno je izraditi plan upravljanja s akcijskim planom očuvanja ove vrste (CA 3.1). Potrebno je utvrditi točnu distribuciju vrste (RN 1.2) te istražiti utjecaj onečišćenja na podzemlje i na samu čovječju ribicu u područjima s najvećim opterećenjem (Istra, okolica Ogulina, Sinja, Knina itd.) (RN 1.5). Uz dodatna istraživanja životnog ciklusa potrebno je utvrditi mogućnost ex-situ uzgoja (RN 1.3, CA 3.4) kako bi se pravovremeno moglo reagirati ako pojedine populacije počnu drastično opadati. Riješiti problem odlaganja otpada kroz edukaciju (posebice mladih) i poticanjem javnih akcija čišćenja (CA 4.3, 7.1, 7.2). Potrebno je strože kontrolirati provođenje zakonske regulative i obaveze o zbrinjavanju organskog i industrijskog otpada te poticati lokalno stanovništvo da prijavljuju prekršitelje (CA 5.4). Unesene alohtone vrste potrebno je, ako je to moguće, ukloniti iz podzemnog sustava ili barem kontrolirati njihovu brojnost (CA 2.2).
  • Potrebna istraživanja
    1.2 Veličina populacije, rasprostranjenost i prijašnji trendovi, 1.3 Biologija i ekologija, 1.5 Ugroze
  • Obrazloženje (potrebna istraživanja)
    -
  • Biologija vrste
  • Opis
    Tijelo čovječje ribice je usko i izduženo. Prijelaz glave u vrat je jasno vidljiv, noge su relativno malene u odnosu na tijelo, dok je rep snažan i bočno spljošten. Spadaju u srednje velike do velike repaše čija ukupna dužina tijela, od vrha njuške do vrha repa, iznosi 25–35 cm (maksimalno do 40 cm) (Parzefall i sur., 1999). Noge kod ove vrste služe samo za lagano kretanje tijekom potrage za hranom, dok za bijeg koriste snažne zamahe repom. Za ovu vrstu karakteristična je redukcija broja prstiju na udovima: na prednjim nogama imaju po tri prsta, a na stražnjim samo dva (Hutchins i sur., 2003a). Sve vrste porodice Proteidae zadržavaju morfološke karakteristike ličinki i u svom odraslom stadiju (Durand, 1976). Na vratu iza glave ističu se tri para rozih do žarko crvenih škrga (Parzefall i sur., 1999). U vodama s nižim koncentracijama kisika škrge su veće i bolje prokrvljene pa su žarko crvene boje (D. Jelić, osobno opažanje). U vodama bogatim kisikom diše škrgama i kožom, a u hipoksičnim uvjetima može disati i plućima. Kod mladih jedinki oči su vidljive, dok su kod odraslih pokrivene tankom kožom i nisu vidljive (izuzetak su crne populacije P. a. parkelj u Sloveniji, kod kojih su oči normalno razvijene). Čovječja ribica ima kožu blijede rozo-bijele boje, a jedino odstupanje čine crne populacije P. a. parkelj u Sloveniji (Arntzen i Sket, 1996).
  • Staništa
    H.1.3. Vodena (slatkodovna) kraška špiljska staništa
  • Obrazloženje (staništa i ekologija)
    Čovječja ribica naseljava podzemne rijeke i jezera dinarskog krša (Parzefali i sur., 1999). Jedini je pravi podzemni (stigobiontski) kralješnjak Europe. Preferira čiste, kisikom bogate vode i konstantno nisku temperaturu raspona od 5°C do 15°C. Uglavnom dolaze u dubljim dijelovima špilja, a ponekad ih se može vidjeti i u plitkim podzemnim jezerima u potrazi za hranom (Parzefall i sur., 1999). Tijekom proljetnih bujica često budu izbačene iz podzemlja (Sket, 1997; Janev Hutinec i sur., 2006).Uglavnom žive u manjim skupinama, a tijekom parenja mužjaci postaju izrazito teritorijalni (Hutchins i sur., 2003a). Kada ženka uđe u mužjakov teritorij, započinje udvaranje. Udvaranje postiže vrhunac kada mužjak položi paketić sperme (spermatofor), kojeg ženka skupi svojom nečisnicom nakon čega slijedi unutarnja oplodnja. Udvaranje može biti ponovljeno više puta unutar nekoliko sati. Napuštanjem teritorija mužjaka, ženka traži prikladno mjesto za polaganje jaja. Nakon 2–3 dana ženka počinje polagati jaja ispod kamenja, koja nastavi čuvati. Tu radnju ponavlja do 25 dana te ukupno položi i više od 70 jaja. Optimalna temperatura za inkubaciju jaja je od 16 do 18 ºC. Jaja su pravilno okrugla, bijela i veličine oko 5–6 mm, a tijekom razvoja postaju prozirna s vidljivom ličinkom. Razdoblje inkubacije traje oko 85 dana na 15 °C (pri 8 °C može trajati i do 180 dana) (Parzefali i sur., 1999). Čovječja ribica ima vrlo spori razvoj te odrasli stadiji dostiže s 14–18 godina, i živi više od 60 godina (Hervant i sur., 2001) čime nosi titulu vodozemca s najdužim životnim vijekom. Čovječja ribica se hrani ličinkama kukaca, najčešće ličinkama tulara (Trichoptera), vodencvjetova (Ephemeroptera), obalčara (Plecoptera) i dvokrilaca (Diptera), zatim mekušcima (Belgrandiella) i rakušcima (Niphargus, Asellus, Synurella) (Bizjak-Mali, 1995; Bizjak-Mali i Bulog, 2004). Dokazano je da čovječja ribica, u iznimnim situacijama, može preživjeti 18 do 96 mjeseci bez hrane (Hervant i sur., 2001).
  • Duljina generacije
    -
  • Veličina i trend populacije
    Globalni trend je u opadanju iako su dostupni vrlo oskudni podatci. Populacije u Italiji su iznimno smanjene (Gorica) ili možda čak i nestale, dok je pad brojnosti populacija zabilježen i u Postojni (Slovenija) (Gasc i sur., 1997; Arntzen i sur., 2009a). U Hrvatskoj je trend također u opadanju zbog uništavanja i onečišćenja podzemnih staništa.
  • Rasprostranjenost vrste
  • Globalna rasprostranjenost
    Naseljava krško podzemlje u sjevernoj Italiji (područje Trsta), Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iako u Bosni i Hercegovini dolazi do same jugoistočne granice, u susjednoj Crnoj Gori nije nikada zabilježena.
  • Nacionalna rasprostranjenost
    Čovječja ribica je stenoendemski stigobiont (vodeni organizam potpuno prilagođen na špiljske uvijete) Dinarida. U Hrvatskoj je prvi puta zabilježena 1840. na izvoru Goručica u blizini Sinja (Fitzinger, 1850), nakon čega je uslijedilo otkrivanje brojnih drugih lokaliteta od Istre do Dubrovnika. Zabilježeno je postojanje tri odvojene populacije čiji taksonomski status još nije do kraja razjašnjen: populacija s područja Istre, koja se smatra i najugroženijom, zatim populacija Gorskog kotara i sjevernog dijela Like (Gacko polje) te populacija Dalmacije (od rijeke Krke prema jugu do Dubrovnika). Na području Ličkog polja, Velebita i Zrmanje čovječja ribica nije nikad pronađena. Točan razlog zašto ih nema na tom području nije poznat, ali se pretpostavlja da bi hidrogeološka istraživanja mogla razjasnit tu nepoznanicu (Kletečki i sur., 1996). Nalazišta s područja Ozlja (Langhoffer, 1912; 1915) i Skrada (Ledić, 1961) čine najsjevernija nalazišta u Hrvatskoj, no nisu naknadno potvrđena. Također potvrdu trebaju i nalazi zabilježeni kod Rijeke (Pretner, 1962) i kod Otočca u rijeci Gackoj (Brusina, 1880). Ranije zabilježeni nalaz Brusine (1908) u izvorištima lijevih pritoka rijeke Cetine ostao je nepotvrđen sve do 2011. godine kada je pronađena populacija u izvoru Grab (V. Jalžić, osobna komunikacija). Dok su nalazi za otok Šoltu i Velebit (Configliach i Rusconi, 1819; Werner, 1891) odbačeni kao netočni (Kletečki i sur., 1996).


  •   Rasprostranjenost:

  • Sistematika
  • Razred
    Amphibia
  • Podrazred
    -
  • Nadred
    -
  • Red
    Caudata
  • Porodica
    Proteidae
  • Sinonimi
  • Taksonomski izvori
    Laurenti, J. N. (1768). Specimen medicum, exhibens synopsin reptilium emendatam cum experimentis circa venena et antidota reptilium austracorum, quod authoritate et consensu. Vienna, Joan. Thomae. 217 pp.
    Looby, A.; Erbe, C.; Bravo, S.; Cox, K.; Davies, H. L.; Di Iorio, L.; Jézéquel, Y.; Juanes, F.; Martin, C. W.; Mooney, T. A.; Radford, C.; Reynolds, L. K.; Rice, A. N.; Riera, A.; Rountree, R.; Spriel, B.; Stanley, J.; Vela, S.; Parsons, M. J. G. (2023). Global inventory of species categorized by known underwater sonifery. Scientific Data. 10(1).
  • Ostala hrvatska imena
  • Strana imena
  • Locus typicus
    -
  • Bibliografija
  • -