CRVENI POPIS

Natrag
Card image cap

Tisa (Taxus baccata L.) muška jedinka u cvatu (FOTO J. TOPIĆ)

tisa

Znanstveni naziv vrste (u trenutku procjene)

Znanstveni naziv vrste (važeći)

Populacija
Razmnožavajuća populacija

Šifra
HRCP003250

Kategorija ugroženosti s kriterijem
(VU (NT) A1d)

Datum procjene
01.01.2005.

Prethodne procjene

  • 1994 - (V -)

    • Citat
    Pavletić, Z., Nikolić, T., Šoštarić, R., Jagečić, J. (2005): Taxus baccata L. (HRCP003250). U: „Crveni popis divljih vrsta Hrvatske“. Dostupno na: https://crvenipopis.haop.hr/preglednik/3250. Zavod za zaštitu okoliša i prirode Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.

    • Procjena ugroženosti vrste
    • Procjenitelj(i)
      Zinka Pavletić
      Toni Nikolić
      Renata Šoštarić
    • Suradnik/ci
      J. Jagečić
    • Obrazloženje procjene

    • Globalna procjena
      Nije procjenjivana- NE
    • Europska procjena
      Nije procjenjivana- NE
    • Mediteranska procjena
      Nije procjenjivana- NE
    • IUCN razlog promjene
      Znanje
    • Napomena uz razlog promjene
      -
    • Uzroci ugroženosti i mjere očuvanja
    • Razlog ugroženosti svake subpopulacije
      -
    • Korištenje
      -
    • Ugroze i njihovi učinci
      5.3 Sječa i iskorištavanje drveta
    • Obrazloženje (ugroze i njihovi učinci)
      Pretjerano iskorištavanje drva najvažniji je uzrok nestajanja tise s prirodnih staništa, popraćen sporim rastom i sporim obnavljanjem.
    • Postojeće mjere očuvanja
      4. Svojta obitava u barem jednom zaštićenom području
    • Obrazloženje (postojeće mjere očuvanja)
      Zaštićena Zakonom o zaštiti prirode (9. 5. 1969. god., NN 10/70). Posredno je zaštićena u dijelovima svojeg areala u parkovima prirode Medvednica, Učka, Biokovo, ŽumberačkoSamoborsko gorje, Velebit, nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit, Risnjak, Paklenica i Plitvička jezera te strogim rezervatima Bijele i Samarske stijene i Rožanski i Hajdučki kukovi. Nalazi se na popisu Bernske konvencije (Preporuka br. 49, ANONYMUS 1996).
    • Potrebne mjere očuvanja
      3.1. Upravljanje vrstom
    • Obrazloženje (potrebne mjere očuvanja)
      -
    • Potrebna istraživanja
      1.2 Veličina populacije, rasprostranjenost i prijašnji trendovi, 3.4 Trendovi staništa
    • Obrazloženje (potrebna istraživanja)
      -
    • Biologija vrste
    • Opis
      Tisa je vazdazeleni grm ili nisko stablo koje ponekad naraste do 20 m visine, široko zaobljene ili široko piramidalne nisko smještene krošnje. Deblo je nepravilno, promjera do 1 m, isprva crvenosmeđe, a kasnije sivosmeđe kore, koja se ljušti u manjim ljuskama. Grane su duge, brojne i nisu pršljenasto smještene. Igličasti listovi su plosnati, mekani, pri bazi suženi poput peteljke koja se spušta niz sam izbojak, s naglo ušiljenim vrhom, dugi 10–35 mm i široki oko 2 mm, odozgo tamnozeleni i sjajni, a odozdo sa dvije blijedozelene pruge u kojima su smještene puči, nemaju smolnih kanala. Iglice su na vodoravnim (postranim) granama dvoredne, a na uspravnim granama spiralno poredane. Cvjetovi su jednospolni na dvodomnim biljkama. Muški se cvjetovi pojavljuju u jesen u obliku pojedinačnih, okruglih, žućkastih tvorevina na kratkoj stapci u pazušcima jednogodišnjih listova i sastoje se od 5 do 10 (–14) štitastih prašnika koji su u ranoj fazi obavijeni ljuskastim ovojnim listićima, a kasnije se izdižu iznad njih. Ženski se cvjetovi pojavljuju pojedinačno u proljeće, u pazušcima jednogodišnjih listova i sastoje se od jednoga terminalnog, uspravnog sjemenog zametka, gusto obavijenog ljuskastim ovojnim listićima. Oprašuje se pomoću vjetra (anemofilija). Iz ženskog se cvijeta, nakon oplodnje, razvija tamnosmeđa, jajasta sjemenka, obavijena mesnatim ovojem (arilus), koji je isprva zelene, kasnije izrazito crvene boje, a dozrijeva u jesen. Tisa je reliktna vrsta i tipična biljka sjene i polusjene te pokazatelj bazičnih, svježih, siromašnih tala s osrednjom količinom humusa. Nastanjuje umjereno topla staništa, od nizina do planinskih položaja, uglavnom područja subocenske klime (ne podnosi kasne mrazove i velike temperaturne krajnosti). Igličasti listovi, grančice, kora i sjemenke tise veoma su otrovni jer sadrže alkaloid taksin i glikozid taksikatin, koji imaju pretežno kardiotoksične učinke. Jestiv je samo arilus koji rado jedu ptice (ornitohorija), a jestiv je i za ljude u svježem ili prerađenom stanju. Drvo tise (tisovina) veoma je čvrsto i otporno, lako obradivo i zbog svoje fine strukture veoma traženo za rezbarenje i izradu različitih predmeta. Tisa raste veoma sporo i može doživjeti visoku starost od preko 1000 godina. Dobro podnosi različite vanjske prilike, različite tipove tla, obrezivanje i onečišćeni zrak, pa se često uzgaja u gradskim parkovima u izvornom obliku ili u raznim hortikulturnim formama. Prema životnom je obliku fanerofit. Cvjeta u ožujku i travnju (ponekad i jesenja cvjetanja). Broj kromosoma je 2n = 24. Pripada srednjoeuropskom flornom elementu.
    • Staništa
      E.4.4.3. Mješovita šuma tise i lipe, E.4.5. Mezofilne i neutrofilne čiste bukove šume, E.5.1. Panonske bukovo-jelove šume, E.5.2. Dinarske bukovo-jelove šume
    • Obrazloženje (staništa i ekologija)
      Tisa raste pojedinačno ili u skupinama u sjenovitim gorskim šumama, na vapnenačkom tlu, ali i na stijenama do približno 1500 m nadmorske visine. Pojavljuje se u području mezofilnih bukovih i mješovitih bukovo-jelovih šuma (red Fagetalia), a rijetko (uglavnom Srbija, Rumunjska) i u termofilnim šumama hrasta medunca (red Quercetalia pubescentis). Na posebnim, obično strmim i stjenovitim mjestima, zajedno s lipom i drugim drvenastim vrstama tvori posebnu zajednicu Tilio-Taxetum. Stanište prema CORINE klasifikaciji. 41.1C21 Ilirske neutrofilne bukove šume Fagetum illyricum montanum), 41.1C22 Ilirske bukovojelove šume (Abieti-Fagetum dinaricum), 41.1C222 Ilirske neutrofilne bukovo-jelove šume, 41.4633 Šumice tise i lipe na strminama (TilioTaxetum). GLCC/SSC. 22, 24.
    • Duljina generacije
      -
    • Veličina i trend populacije
      ↓ populacija je u opadanju, broj jedinka se smanjuje
    • Rasprostranjenost vrste
    • Globalna rasprostranjenost
      Rasprostranjenost u Europi. Albanija, Austrija s Lihtenštajnom, Azori, Belgija, Bosna i Hercegovina, Baleari, Britanija, uključujući Orkney, Zetland i Isle of Man; isključujući Channel Islands i Sjevernu Irsku, Bugarska, Korzika, Hrvatska, Češka, Danska, Finska, uključujući Ahvenanmaa (Aaland Islands), Francuska s Channel Islands (Îles Normandes) i Monakom; isključujući Korziku, Njemačka, Grčka, isključujući otoke Karpathos, Kasos i Gavdhos i one koji su izvan Europe kako je definirano u Flora Europaea, Irska; Republika Irska i Sjeverna Irska, Švicarska, Nizozemska (Holandija), Španjolska s Gibraltarom i Andorom, isključujući Balearske otoke, Mađarska, Italija, uključujući Toskanski arhipelag; isključujući Sardiniju i Siciliju, Portugal, Makedonija, Norveška, Poljska, Rumunjska, područje bivšega SSSR-a (baltičko područje: Estonija, Letonija, Litva, Kaliningradskaja Oblast; centralno područje: Ladoga-Ilmen, gornja Volga, Volga-Kama, gornji Dnjepar, Volga-Don, Ural; jugozapadno područje: Moldavija, srednji Dnjepar, Crno more, gornji Dnjestar; Krim), Crna Gora, Kosovo, Srbija, Sardinija, Sicilija, s Pantelleria, Isole Pelagie, Isole Lipari i Ustica; također arhipelag Malte, Švedska, uključujući Öland i Gotland, Slovenija, Turska (europski dio), uključujući Gökçeada. Na istoku do Estonije i Krima, a na sjever do cca 63° sjeverno u Norveškoj; u mediteranskom područje samo u planinama.
    • Nacionalna rasprostranjenost
      Najzapadniji dijelovi zapadnopanonske makroregije, planinska makroregija te rijetka poznata nalazišta drugdje (planinski lokaliteti srednjoprimorske i južnoprimorske mezoregije i dr.). Lokaliteti. Apatišan, Baške Oštarije, Bijele stijene, Biokovo, Bitoraj, Budakovo brdo, Crnopac, Čabar, Dinara, Drežnica, Dubrovnik, Glavinovac, Goli otok, Gračac, Istra (nekoliko nalaza, usmeno priopćenje S. Brana), Ivanščica, Kalnik, Klek, Krasno, Kremen, Laktin vrh, Lanišće, Lička Plješevica, Mali Orljak, Mrkopalj, Nova Gradiška, Paklenica, Panas, Plaški, Plitvička jezera, Počitelj, Požega, Rab, Račja Vas, Ramino korito, Ravna gora, Risnjak, Samoborsko gorje, Senjsko Bilo, Skrad, Smiljan, Strahinščica, Stubičke Toplice, Sveto brdo, Šarića duplje, Šatorina, Šugarsko korito, Tisovac, Trakošćan, Veliki Orljak, Visočica, okolica Zagreba, Zagrebačka gora, Žumberačko gorje.


    •   Rasprostranjenost:

    • Sistematika
    • Razred
      Pinopsida
    • Podrazred
      -
    • Nadred
      -
    • Red
      Pinales
    • Porodica
      Taxaceae
    • Sinonimi
    • Taksonomski izvori
      Gärdenfors (ed.) (1899-12-31 23:00:00) Rödlistade arter i Sverige 2000
      Gärdenfors (ed.), U. (1899-12-31 23:00:00) Rödlistade arter i Sverige 2005
      Høeg OA. (1974). Planter og tradisjon: floraen i levende tale og tradisjon i Norge 1925-1973. ISBN 8200089304. Page: 631-632.
      Høeg OA. (1974). Planter og tradisjon: floraen i levende tale og tradisjon i Norge 1925-1973. ISBN 8200089304. Page: 632.
      Høeg OA. (1974). Planter og tradisjon: floraen i levende tale og tradisjon i Norge 1925-1973. ISBN 8200089304. Page: 632.
      Høeg OA. (1974). Planter og tradisjon: floraen i levende tale og tradisjon i Norge 1925-1973. ISBN 8200089304. Page: 632.
      Jørgensen PM, Weidemann E, Fremstad E. (2016). Flora Norvegica av JE Gunnerus. På norsk og med kommentarer. ISBN 978-82-8322-077-3. Page: 215.
      Karlsson (2004-03-18 23:00:00) Förteckning över svenska kärlväxter
      Van der Meijden, R. (2005)
    • Ostala hrvatska imena
      šumska tisa, čemika plodna, jeličica, tisovina
    • Strana imena
      Yew (engleski), if (francuski), Eibe (njemački), tisa (slovenski), tasso comune (talijanski)
    • Locus typicus
      -
    • Bibliografija
    • BALEN, J. (1939): Treći prilog poznavanju naših mediteranskih šuma. Šumarski List 63:673–691.
      DEGEN, A. (1936): Flora Velebitica I. Band. Ungar. Akad. Wiss., Budapest.
      FORENBACHER, S. (1990): Velebit i njegov biljni svijet. Školska knjiga, Zagreb.
      FORENBACHER, S. (1995): Žumberak: kalendar flore Žumberačke gore. Školska knjiga, Zagreb.
      FUKAREK, P. (1981): Endemne i rijetke vrste drveća i grmlja dinarskog područja i njihova introdukcija na područje Biokova. Acta Biokov. Radovi o prirodi biokovskog područja 1:169–188.
      HIRC, D. (1904a): Revizija hrvatske flore (Revisio florae Croaticae). Rad Jugoslav. Akad. Znan. 159:85–165.
      HIRC, D. (1914b): Floristička izučavanja u istočnim krajevima Istre. I. Kastav i Kastavština. Rad Jugoslav. Akad. Znan. 204:21–75.
      POSPICHAL, E. (1897): Flora des österreichischen Küstenlandes. Band 1. Franz Deuticke, Leipzig.
      RADIĆ, J. (1976): Bilje Biokova. Inst. »Planina i more«, Makarska
      REGULA-BEVILACQUA, LJ., ŠEGULJA N. (2000): Analyse der Flora Gebirgszuges Strahinščica im Hrvatsko zagorje (Kroatien). Acta Bot. Croat. 59(1):243–278.
      ROSSI, LJ. (1924): Građa za floru južne Hrvatske. Prir. Istraž. Hrvatske Slavonije 15:1–217.
      ROSSI, LJ. (1930): Pregled flore Hrvatskog primorja. Prir. Istraž. Hrvatske Slavonije 17:1–368.
      SCHLOSSER, J. C. K., VUKOTINOVIĆ, L. F. (1869): Flora Croatica. Zagrabiae.
      ŠPANJOL, Ž., ŠPANJOL, Š. (1995): Dendroflora i pejzažno oblikovanje na otoku Rabu. Glasn. Šumske Pokuse 32:199–224.
      ŠUGAR, I. (1994c): Taxus baccata L. In Šugar, I. ed.: Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske. Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 486–488.
      TOMAŠEVIĆ, M. (1998): The analysis of the flora of the Požega Valley and the surrounding mountains. Nat. Croat. 7(3):227–274.
      TRINAJSTIĆ, I. (1972): Fitocenološka istraživanja bukovih šuma Gorskog kotara. Acta Bot. Croat. 31:173–180.